Povijest Družbe
Povijest Družbe – počeci u Ingenbohlu, Švicarska
Osnutak
U Altdorfu 17. listopada 1844. o. Teodozije daje prvim kandidaticama redovnička odijela i nova imena. Prima ih u treći red sv. Franje i naziva Sestre sv. Križa. Istoga dana polaze u Menzingen i otvaraju djevojačku školu.
Godine 1845. u Družbu ulazi s. Marija Terezija Scherer, krsnim imenom Ana Marija Katarina i iste godine polaže prve redovničke zavjete. Djeluje pet godina kao učiteljica u školi u Galgenenu.
Aktivnost oca Teodozija se proširivala te on godine 1850. poziva s. Mariju Tereziju da preuzme vođenje novoosnovanog ubožišta i škole u Näfelsu.
Nakon dvije godine, 1852., o. Teodozije osniva bolnicu u gradu Churu. Napredak i vodstvo nove ustanove povjerava s. Mariji Tereziji. Slijedeće godine bolesnici i sestre sele u novosagrađenu bolnicu Križ. Bolnicom Križ udaren je temelj njezi bolesnika. Nadalje su se otvarali zavodi za gluhonijeme, slaboumne i druge potrebnike, a u Menzingenu je uz školu otvoren i tečaj za učiteljice. Mali novicijat u Menzingenu postao je preuzak. Javila se potreba da se podigne posebna kuća matica.
Između Brunnena i Schwyza, na obronku brežuljka pokraj sela Ingenbohl dizao se stari Niggov dvor. O. Teodozije ga je kupio 3. rujna 1855. To je bio početak nove Kuće Matice Churski biskup je 3. lipnja priznao kupljeni dvorac za Kuću Maticu Milosrdnih sestara sv. Križa, potvrdio njihova pravila i označio njihovu dvostruku zadaću: poučavanje u školi i njegu siromaha i bolesnika.
Majka M. Terezija izabrana je za prvu generalnu nadstojnicu novoosnovane Družbe 13. rujna 1857. godine. O. Teodozije je htio pomoći i tvorničkim radnicima, dati im zaradu i brinuti za njihove duše. U tu svrhu je otvarao vlastite tvornice makar se majka Terezija tome protivila jer je smatrala da taj rad nije za sestre. Zbog pomanjkanja stručnog vodstva i zbog ekonomskih problema, tvornice su propale. U tom pothvatu prekinula ga je iznenadna smrt 15. veljače 1865. godine.
Nakon njegove smrti majka Marija Terezija sigurnom rukom vodi i dalje Družbu u duhu pokojnog Utemeljitelja. Brzo se širi djelovanje sestara preko granica Švicarske, te je za njezina života osnovano pet provincija: Češka, Gornja Austrija, Slavonija, Štajerska i Moravska. Družba je brojila 1658 sestara i 434 podružnice.
I poslije smrti majke Terezije, 16. lipnja 1888., Kongregacija se širila, a broj članova rastao ne samo u Srednjoj i Istočnoj Europi, nego i u Indiji, u SAD-u, Kini i Taiwanu, a posljednjih tridesetak godina i u Brazilu, Burundiu i Ugandi.
Dolazak u Hrvatsku
Na usrdnu molbu đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, majka Marija Terezija Scherer u Đakovo šalje deset sestara koje su već bile određene za polazak u Ameriku. Godine 1868. dana 7. lipnja sretno su stigle na svoju novu postaju i od Biskupa bile srdačno primljene.
Odmah po dolasku dvije sestre preuzimaju njegu bolesnika u maloj vlastelinskoj bolnici. Marljivo uče hrvatski. Nakon dvije godine sestre nastavnice počinju raditi u ženskoj pučkoj školi i u ženskoj učiteljskoj školi.
Godine 1879, nakon ukinuća učiteljske škole (1875.) počinju radom u novootvorenoj Višoj djevojačkoj školi. Prvih 15 godina sestre rade samo u Đakovu, a onda se počinje širiti djelokrug njihova rada.
Godine 1883. sestre preuzimaju rad u ubožnici na Velom Lošinju, a godine 1884. na Visu. Godine 1888. preuzimaju njegu siromaha i umobolnih u Malom Lošinju. Njegom bolesnika sestre počinju 1889. u bolnici u Vukovaru, 1895. u bolnici u Gospicu i Vinkovcima, 1896. u Sisku, 1898. u Slavonskom Brodu i Pakracu, godine 1912. u Četnoj bolnici u Zagrebu i dr. Kroz 135 godina naše provincije sestre su djelovale u 44 bolnice i 8 lječilišta. Na poziv kotorskog biskupa Uccellinia god. 1900. dolaze sestre u Dobrotu, kraj Kotora za njegu siromaha.
Godine 1908. sagrađena je nova provincijalna kuća u Đakovu na zemljištu koje je sestrama darovao biskup Strossmayer.
Sjećajući se rečenice svojih Konstitucija: “Svaki čovjek koji trpi nevolju naš je bližnji…” (čl. 62.) sestre su u vrijeme balkanskih ratova (1912.-1913.) njegovale teške ranjenike u Crnoj Gori, na Cetinju i u Podgorici, te izvan granica Domovine, u Bugarskoj. Gdje bi se god pojavila opasnost epidemije zaraznih bolesti (kolera i tifus), sestre dragovoljno preuzimaju njegu oboljelih (na Lošinju, u Dragi kod Sušaka, u Sofiji, Bugarska, a u najnovije vrijeme na Kosovu u Đakovici u vrijeme epidemije variole 1972. godine).
Uz samaritanski rad sestre rade i na širenju prosvjete. Rade u školama u Đakovu, Donjem Miholjcu, Hercegnovom, Bosanskom Brodu i u odgojnim zavodima i zabavištima u Osijeku, na Sušaku (u Rijeci), u Hercegnovom, Bosanskom i Slavonskom Brodu, u Puli i drugim mjestima.
U svom radu sestre nisu pravile razlike s obzirom na narodnost i vjeru. Kroz odgojne zavode prošla su djeca različitih vjeroispovjesti i narodnosti, a sestre su djelovale u 37 škola raznih vrsta i odgajale mladež u 9 odgojnih zavoda. Taj rad je prekinut 1945. godine.
Nakon toga, vjerne načelu svoga Utemeljitelja: Potreba vremena volja je Božja, sestre sv. Križa prve su od ženskih redovnickih družbi koje su kod nas počele pastoralnim radom na župama. Već godine 1946. preuzimaju crkveno pjevanje i sakristansku službu u župi Drenovci, a zatim su slijedile i druge župe i nikada nije bilo dosta sestara. S biskupom Bäuerleinom prve su započele s katehizacijom djece u crkvenim prostorima nakon što je vjeronauk u školama ukinut.
U provincijalnoj kući u Đakovu uvijek se mnogo pomagalo potrebnima. Godine 1923. uređena je prostorija u kojoj je dnevno dobivalo hranu 80 osoba, osim onih na prolazu.
Osim u Hrvatskoj sestre ove provincije danas djeluju u Crnoj Gori, na Kosovu, u Makedoniji, Srbiji i Njemačkoj. Hrvatska je provincija po svojim sestrama zastupljena i u misijama. Dvije sestre, koje su radile niz godina u Indiji, danas počivaju na tamošnjem groblju u Hazaribaghu. Danas jedna sestra služi u misijskom poslanju Crkve u Brazilu.