U Zagrebu, na Vrhovcu, 12. ožujka 2022. godine, u samostanskoj kapeli Presv. Srca Isusova, slavlje jubilarnih zavjeta obilježeno je svečanim misnim slavljem koje je vodio o. Stjepan Vidak, OCD, u koncelebraciji s don Matom Jakovićem. Dijamantni jubilej proslavile su s. Fidelija Šatović, s. Slavka Soldo, s. Nedjeljka Kovačević i s. Antonijana Perić. Srebrni jubilej proslavile su s. Irena Pitaqi, s. Terezina Nikaj i s. Aneta Raič.

O. Stjepan u svojoj je propovijedi rekao: „Ljubav je ono što nam daje život. Ova grješnica osjetila je da tamo gdje Isus prolazi, prolazi život, da se ljudi osjećaju dobro, da ljudi osjećaju da nešto vrijede jer, doista, samo ljubav daje život. Bog nam u svojoj ljubavi daruje neke darove, talente, sposobnosti. Daruje nam određeno zvanje, daruje nam određeni poziv. Mi svi ovdje sabrani Bogu smo posvećene osobe. Bog nas je izabrao za redovnicu, redovnika, svećenika. To je njegov dar nama. Svatko je to od nas osjetio na svoj način, u svojoj konkretnoj situaciji. Ne znam je li netko imao neko izvanredno viđenje, događaj, je li se komu, kao Blaženoj Djevici Mariji, anđeo pokazao pa je bio sto posto siguran da treba ići u redovnice, redovnike. No, Bog nam je dao da to većinom u redovitim situacijama prepoznamo. Nešto nas je privuklo, nešto iznutra nas je upućivalo da kažemo na njegovu ponudu „da“. Biti redovnik, biti redovnica, kako nam Crkva, kaže jest znak onih eshatoloških vrijednosti, kroz naše zavjete poslušnosti, čistoće i siromaštva. Ali ovdje bih htio istaknuti, preko života sestara Fidelije, s. Slavke, s. Antonijane i s. Nedjeljke, koje slave svoju dijamantni jubilej, jednu stvarnost koja je danas kao nemoguća za ostvariti, a to je vjernost izboru. Svjedoci smo koliko ima razrušenih brakova. Svjedoci smo, prije toga, kako se kasno osobe odlučuju bilo za brak, bilo za zvanje. I u našim crkvenim krugovima sve više ima onih koji su kasnije zvanje. Kao da se ne može ili kao da postoji strah, da je nemoguće odabrati jednu opciju i biti joj vjeran. Kao da je nemoguće biti vjeran jednoj osobi čitav život, ako govorimo o bračnom savezu, i kao da je nemoguće biti vjeran redovničkomu pozivu, svećeničkomu pozivu, kao da je to prevelika obveza, kao da se bojimo. Ali, ovdje su ove sestre koje su 60 godina ustrajale u zavjetima Bogu. Ne zaboravljam oni one koje su 25, budući da su i to jubileji, to su s. Aneta, s. Terezina i s. Irena, i njih spominjemo ovdje. Svaka od vas ovdje pokazuje da se može ostati vjeran svojoj prvotnoj ljubavi. Kad govorimo o vjernosti, na kraju Isus je rekao ovoj grješnici: Vjera te tvoja spasila. Ovdje ne govorimo o tome da smo mi oni koji su u svakom pojedinom činu vjerni Bogu. Ne, nismo. Naša je snaga u Božjoj vjernosti nama. Ako mi ne budemo vjerni, on vjeran ostaje – stoji u Svetom pismu, i to je istina. Bog je vjeran i ostat će tako dovijeka, i na tome počiva naša sigurnost, naš odabir. Ja mogu biti prevrtljiv, ali Bog je onaj koji nas je pozvao. Bog je onaj koji nas može uščuvati da ostanemo ono što jesmo. I moramo se prisjetiti da je on izabrao nas, a ne mi njega. On nas je pogledao, zamilovao, poput onog Mateja, odnosno Levija u carinarnici, i milosnim pogledom pozvao nas je da ga slijedimo. Mi smo već u tom trenutku, na neki i nama nejasan način, prepoznali da nam daje nešto više, da nam se daruje, da se ne odričemo nečega, da nismo neki jadničci koji su se odrekli vlasništva obiteljskoga života, koji ne misle svojom glavom, nego da smo odabrali put kojim je On prošao i da znamo da će on biti s nama. Nisu nam sve te stvari bile tako jasne na početku, ali vjerujem da svatko od nas to otkriva u hodu s Gospodinom. Vjerujem, drage sestre, da ste i mnogo suza prolile zbog raznih stvari, zbog osobnih teškoća, možda zbog poniženja, ali vjerujem da mnogo i zbog tuđih boli, tuđih potreba, tuđih rana, da ste njegovale potrebnoga, što god to bilo, ovdje ne mislim ni na što konkretno. Je li to bila sestra pored vas ili neki čovjek koji je bio potreban vaše ljubavi. Ne bi bilo dobro da budemo zagledani samo u svoje slabosti, da gledamo samo svoje propuste. To je ono što trebamo prepoznati i dati Bogu. Treba gledati ono što je ostalo, a ostaje samo dobro.“

Dijamantnim jubilarkama na kraju je o. Stjepan poručio: „Sada, kada su vam snage fizičke sigurno slabije, nemojte sumnjati da vaše sklopljene ruke, da vaša molitva, vaše trpljenje zbog bolesti i slabosti, i što god bilo, manje su vrijedna akcija i služenje nego kad ste možda trčale po stubama samostana, po bolnicama ili ne znam gdje ste radile. To je, pod navodnicima ,zapravo težak posao, zahtijeva duhovnu jakost, zahtjeva vjeru da ono što ja činim u skrovitosti svoje sobe, možda na bolesničkom krevetu, sklopljenih ruku, nitko ne vidi, i da u tom trenutku uzdižem čitav svijet dragomu Bogu, njegove žalosti i radosti. Neka vam Gospodin udijeli puno milosti Duha Svetoga, neka vas on sam za ovo vaše služenje dotakne svojom dobrotom, ljubavlju, milošću, da osjetite da je tu, a u vašem srcu neka i dalje bude zahvala za život koji vam je darovao, za poziv koji vam je darovao i za vjernost koju vam je darovao, da ovdje sada, zajedno s nama, možete zahvaliti Bogu za 60 godina svojega služenja. Amen.“ 

s. Nada Martinković / foto: s. Aneta Raič